DUNI VJETRE S BOSANSKIH PLANINA,
NEK SE KRIVA ZATALASA DRINA.
NOSI POZDRAV TI SA MAJEVICE,
JEDNOJ ŽENI IZ GRADA LOZNICE.
UĐI VJETRE U ODAJE NJENE,
POMILUJ JOJ NJENE OČI SNENE.
USNE NJENE, SLAĐE SU OD MEDA,
DUŠI MOJOJ, SLATKI LIJEK TREBA.
DUNI VJETRE, S’ BOSANSKIH PLANINA,
DA POLETI, S’ TOBOM BELA VILA.
DONESI JOJ, GRANČICU JASMINA,
ISPOD LIPE, GDJE JE HLADOVINA.
KOJI CVJETA, KRAJ STAROG BUNARA,
GDJE SE ONA, ČESTO PUT’ ODMARA.
LETI VILO, SEJO MOJA MILA,
DA GRANČICA, NEBI SUHA BILA.
DA MI SOBA, JASMINOM MIRIŠE,
BEZ NJE VILO, NE MOGU DA DIŠEM.
DUNI VJETRE, DUNI S’ MAJEVICE,
DA OTERAŠ OBLAK TAMNI, VRH GRADA LOZNICE.
SIJAJNI MJESEC MORA NOĆAS SJATI,
BOJOM SREBRA, MORA DRAGU PRATI.
OJ MJESEČE LUTALICO, PRIJATELJ MI BUDI,
OKUPAJ JE, AL NE DIRAJ NJENE NJEŽNE GRUDI.
NJENE GRUDI, ZRELE SU I VRELE,
TAKVIH NEMA IZ LOZNICE CELE.
